VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 07/03/2020

CRKVA SVETOG ĐORĐA - SVJEDOK SRPSKE ISTORIJE

 

Crkva Svetog Georgija u Bijeljini, podignuta sredinom 19. vijeka, svjedok je borbe pravoslavih Srba u ovom gradu da opstanu na ovim prostorima, uprkos pritiscima Turaka, ustaša i komunista...

 

Priredila: Zorica SIMEUNOVIĆ

BIJELJINA, 7. MARTA /SRNA/ - Crkva Svetog Georgija u Bijeljini svjedok je istorije Srba i pravoslavnog naroda u ovom gradu od sredine 19. vijeka i svih pritisaka i stradanja kojima je srpska zajednica bila izložena.

Crkva je podignuta 1869. godine i smještena je u samom centru, iako je još 1844. godine Mahmud-paša Fidahić, koji se u Bijeljinu doselio iz Zvornika, u vrijeme gradnje drvene crkve, nudio Srbima 500 zlatnih dukata "da idu na Dašnice i tamo prave crkvu".

Srbi na to nisu pristali i izgradili su prvu pravoslavnu crkvu u Bijeljini na mjestu gdje su prvobitno naumili, u centru nove bijeljinske varoši, rekao je za Srnu sveštenik ovog hrama LJubo Bogdanović.

Hram Svetog Velikomučenika Georgija izgrađen je kao jednobrodna građevina dimenzija 26 metara sa 13,7. Prema podacima iz rukopisa prote Pavla Katanića, osvještanje novoizgrađenog hrama obavio je episkop Pajsije iz Vidina 1869. godine.

Hram je sagrađen od sitne cigle, pokriven je bakarnim limom, ima zvonik sa tri zvona i kupolu, i to iznad oltara. Takav, prvobitni Hram Svetog Georgija danas predstavlja najstariju očuvanu građevinu u Bijeljini.

"Turci su 1867. godine morali da se povuku iz gradova u Srbiji pa je talas njihovog doseljavanja iz Srbije na područje Semberije i drugih pograničnih oblasti dostigao vrhunac", objašnjava Bogdanović.

Nezadovoljni zbog poraza u Srbiji, Turci su vršili odmazde nad srpskim pravoslavnim stanovništvom u Bosni, a u tom teškom istorijskom trenutku započeo je život crkve bijeljinske - Hrama Svetog Velikomučenika Georgija.

Bogdanović podsjeća da je značajne podatke o progonu i zločinima nad Srbima u Bijeljini i Semberiji, kao i o crkvenom i parohijskom životu u tom periodu, zabilježio prota Ignjat Vasić iz Loznice u svojim izvještajima "o bosanskim i pograničnim događajima od 1872. do 1877. godine".

"On je pomno pratio prilike u Bosni još od 1844. godine kada je došao iz Šapca u Loznicu, ali je većina njegovih izvještaja uništena. Ipak, sačuvani su izvještaji iz perioda od 1872. do 1877. godine, koji svjedoče o `ropskom stanju i mučeničkom životu naše braće pod Osmanlijama i poturicama`, napominje LJubo Bogdanović.

Početkom Drugog svjetskog rata i uspostavljanjem vlasti ustaške Nezavisne Države Hrvatske na ovom području počeo je sistematski genocid nad srpskim narodom.

"Crkva i sveštenstvo bili su prvi na udaru. U ljeto 1941. prota Pavle Katanić i još 14 sveštenika bijeljinskog namjesništva odvedeni su iz Bijeljine i svi pobijeni uoči Petrovdana iste godine. S protom Pavlom i ostalima odveden je i ubijen i mladi đakon-vjeroučitelj Milenko Popović...

Ne zna se tačno gdje su poubijani bijeljinski sveštenici. Jedni vjeruju da su svi pobijani odmah u Bosanskoj Rači, gdje je tada bila skela, i da su pobacani u Savu, dok postoje i mišljenje da su transportovani u Jasenovac i tamo pobijeni i bačeni u jamu", navodi za Srnu sveštenik Bogdanović.

Istovremeno sa protom Pavlom, u bijeljinskoj seoskoj parohiji služio je prota Drago Urošević, koji je naslijedio Lazara Markovića. "On je uspio da pobjegne od ustaša tako što se prebacio u Srbiju... Osim njega, tada je preživjelo samo nekoliko starijih sveštenika u Semberiji", navodi otac Bogdanović.

Prema podacima prote Boriše Starovića u parohijskom ljetopisu, u periodu od 1941. go 1945. godine u crkvi Svetog Đorđa službovao je sveštenik Dimitrije Mrihin. On je bio Rus i sveštenik takozvane ustaške "hrvatske pravoslavne crkve" koja je zaposjela hramove Srpske pravoslavne crkve u vrijeme NDH, ali o tome nema nikakvih podataka u ljetopisu.

Prota Bogdanović napominje da su i kasnija vremena, nakon oslobođenja od ustaša, bila teška za pravoslavni živalj.

Tada u bijeljinsku parohiju dolazi sveštenik Đorđe Magazinović. Istovremeno sa njim, na parohiju dvorovsku koja je tada pripadala bijeljinskoj crkvenoj opštini, u septembru 1945, dolazi prota Boriša Starović koji biva imenovan i za arhijerejskog namjesnika bijeljinskog.

Prema riječima oca Bogdanovića, tokom prvih godina službovanja prote Magazinovića oslikana je unutrašnjost Hrama Svetog Velikomučenika Georgija u Bijeljini, najvjerovatnije 1948. godine, navodi Bogdanović i napominje da je o stanju hrama 1945. godine prota Boriša Starović u parohijskom ljetopisu zapisao:

"Parohija ima samo jedan parohijski hram koji se nalazi u gradu Bijeljini, vrlo solidno zidan, daleko iznadprosječne ljepote i veličine sa malom kupolom ne na sredini lođe već pred oltarom, sa ikonostasom savršene izrade i sa nekoliko dragocjenih ikona".

Prema zapisima iz LJetopisa, Hram je do 1945. godine imao na svodu pred oltarom, iznad soleje, jednu upečatljivu, na zidu živopisanu, ikonu - Spasitelj na molitvi u Getsimanskom vrtu, pa je ova ikona dosta vjerno, ali sa manje umjetničkog ukusa, prenesena u novi dekor koji je, po suvom zidu, u cijelom hramu izvršio Čeh Karlo Macek.

Pod komunističkom vlašću od 1945. do 1990. godine život bijeljinske parohije bio je relativno miran i stabilan. Ipak, određena dešavanja koja su opisana u parohijskom ljetopisu upućuju na zaključak da je i u Bijeljini na srpsko pravoslavno sveštenstvo vršen stalni pritisak, svojstven komunističkoj vlasti u tadašnjoj Jugoslaviji.

Posebno su na meti bili oni sveštenici koji su bili dosljedni u svojoj službi. To se najbolje vidjelo na primjeru prote Petra Lukića koji je služio u bijeljinskoj crkvi od 1970. do 1982. godine. On je u januaru 1970. obnovio vjersku nastavu u Bijeljini koja nije održavana još od završetka Drugog svjetskog rata.

"U crkvu je dolazilo sve više vjernika, što nije odgovaralo vlastima. Lukić je zajedno sa protom Cvikom Mojićem iz Bijeljine, parohom Vajkom Spasojevićem iz Požarnice, inženjerom Mihajlom Petrićem i radnikom Brankom Petrovićem iz Bijeljine, odležao 60 dana zatvora u Tuzli, i to `zbog obnavljanja rada hrišćanske zajednice u Bijeljini i Požarnici`", navodi Bogdanović.

Danas ovaj veleljepni hram posjećuje brojni vjerujući narod, u nedavno adaptiranoj i obnovljenoj crkvi koja u centru grada svjedoči kao bastion vremena, života i borbe pravoslavaca da čuvaju i očuvaju svoj hram, ponos mnogih Semberaca i građevinu najstariju u Bijeljini.