VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 08/05/2020

ISTINA O POSLJEDNjEM SARAJEVSKOM TRANSPORTU

 

Iz Javne ustanove Spomen-područje Donja Gradina 22. aprila, baš na dan kada su 1945. godine zatvorenici u Jasenovcu izvršili proboj iz tog zloglasnog stratišta, stigla je potvrda da je 460 zarobljenika u posljednjem transportu iz Sarajeva "ubijeno po kratkom postupku"

 

Priredila: Jasna VEJZOVIĆ-TADIĆ

BIJELJINA, 8. MAJA /SRNA/ - Posljednji transport zarobljenih Sarajlija, 460 pripadnika pokreta otpora i drugih stanovnika, ustaše su odvele krajem marta 1945. godine i sve do nedavno njihova sudbina nije bila sasvim poznata, a sada se zna da su strijeljani u Donjoj Gradini, jednom od stratišta koncentracionog logora Jasenovac.

Ustaše predvođene ratnim zločincem Maksom Luburićem, koji je osnovao i jedno vrijeme komandovao ovim koncentracionim logorom, zavile su u crno porodice Tasić, Burić, Dajić /Daič/ i mnoge druge.

Bježeći od partizanskih jedinica koje su nadirale prema Sarajevu ustaše su hapsile preostale Srbe u gradu, kao i pripadnike pokreta otpora među kojima su bili Radomir Tasić, Stjepan Stevo Burić, Vladimir Dajić /Vlado Daič/... A, među njima je bilo i žena.

Stevo Burić je bio vođa takozvane "petorke" - kako su tada bili organizovani pripadnici pokreta otpora u Sarajevu. Uhapšen je i odveden u zatvor - mučen zvjerskim metodama, a njegova sestra Sofija, koja je išla i molila ustaše da poštede njegov mladi život, od njih je dobila samo njegovu krvavu košulju.

Pohapšeni su i drugi iz te grupe pokreta otpora koji su radili u sarajevskoj Ložioni, a Radomira Tasića, tog 29. marta, nije spasila ni činjenica da mu je žena bila Njemica.

Ana Tasić, rođena Fingernagel, nije mogla ništa da učini da bi spasila muža. Nakon što je uhapšen išla je sa tada devetogodišnjom kćerkom Gordanom u ustaški zatvor da se raspituje za supruga, a oni su joj zaprijetili da ide kući dok nisu uhapsili i nju i kćerku.

Transport sa zatvorenicima je izvjesno vrijeme stajao u Visokom - pričalo se da su ustaše tražile od partizana da ih puste da prođu dalje, a da će zauzvrat osloboditi zatvorenike. Sa ustašama su se povlačile i njihove porodice.

Pričalo se i da su ustaše u razmjenu tražile neke svoje visokopozicionirane osobe koje su partizani zarobili. Porodice zatvorenika nadale su se da će do dogovora doći, međutim to se nije desilo, a transport je krenuo dalje.

U Doboju je voz sa zatvorenicima stajao izvjesno vrijeme. Radomir Tasić, koji je tu imao rodbinu, koja je došla na stanicu, molio je da mu donesu hljeba,jer njemu i ostalima niko danima nije dao ništa za jelo, kao ni vodu.

Transport sa nesrećnim ljudima krenuo je prema Brodu, gdje ih je zadesilo "savezničko bombardovanje". Porodice zatvorenika čule su da je bombardovanje bilo užasno i nisu znale šta je bilo sa posljednjim transportom u kome su bili njihovi članovi.

Sve to dešavalo se krajem marta i početkom aprila, a, poslije toga, o tom transportu decenijama samo se nagađalo...

Porodicama zatvorenika iz tog posljednjeg sarajevskog transporta rečeno je da su zarobljenici pobijeni u Jasenovcu, ali, s obzirom na to da nada umire posljednja, mnogi nisu željeli u to da vjeruju jer materijalnih dokaza o smrti nije bilo.

Radomirova supruga Ana dugo nije zvanično prijavila da je njen Rade ubijen jer je čula da su ga neki vidjeli u logoru u Italiji i govorili da će se sigurno javiti i vratiti kući. Ana je umrla 1985. godine i do smrti se nadala da je njen Rade negdje živ, mada je u dubini duše znala da bi došao da je tako.

Njegova kćerka Gordana /83/ kaže da su im tadašnje vlasti izdale i potvrdu da je njen otac ubijen u Jasenovcu, ali da su sumnje uvijek ostale - žestoko savezničko bombardovanje Broda uvijek ju je navodilo da sumnja da li je to istina.

Stevina sestra Sofija, prema priči njene unuke Romane, čak je poslije rata nekako uspjela da ode u SSSR i da se tamo raspituje za taj transport. Sofija je, zbog nekih priča koje je čula, vjerovala da su tadašnji Sovjeti nekako uspjeli da oslobode zarobljenike i negdje ih sklone.

Romana, koja je živjela i školovala se u Sarajevu, kaže da nikada u školi nisu učili o tom posljednjem transportu niti ga je ikada iko spominjao, što je vrlo čudno. Ipak je u tom transportu bilo 460 ljudi.

Radomir Tasić i Stjepan Stevo Burić bili su u ilegali od 1941. do 1945. godine. Nekoliko puta su ih ustaše privodile, ali su uvijek puštani jer nije bilo dokaza da bi ih uhapsili.

Gordanina porodica tražila je informacije o ovom događaju na više adresa - Arhiv Hrvatske, Arhiv Jugoslavije, Muzej žrtava genocida u Beogradu, ali oni nisu imali podatke o tom transportu.

Iz Eparhije slavonsko-pakračke rečeno je da, prema njihovim saznanjima, ne postoji razlog zbog kog taj transport nije stigao u Jasenovac, a isto su rekli i u Udruženju građana "Jadovno 1941".

Iz Javne ustanove Spomen-područje Donja Gradina 22. aprila, baš na dan kada su 1945. godine zatvorenici u Jasenovcu izvršili proboj iz tog zloglasnog stratišta, stigla je potvrda da je 460 zarobljenika u posljednjem transportu iz Sarajeva "ubijeno po kratkom postupku" u Donjoj Gradini.

"Poštovani, javljam se sa nekoliko podataka vezanih za vaš mejl u vezi sa sudbinom stradalih. Sve što sam za kratko vrijeme uspio naći ide u prilog mišljenju da su oni ipak ubijeni u jasenovačkom logoru, tačnije na stratištu Donjoj Gradini", napisao je viši kustos istoričar u ovom spomen-području Dejan Motl.

On upućuje na citat iz knjige "Sarajevo u Revoluciji", u kojoj se govori o sudbini tog transporta, kao i podatke o Radomiru Tasiću objavljene u knjizi Đorđa Mihovilovića "Željezničari u koncentracionom logoru Jasenovac", knjiga 2.

Prema podacima Javnog tužilaštva NR Hrvatske, broj 105/48 od 13. 9. 1948. godine:

"...U vezi sa saslušanjem Emila Tuka i procesom protiv LJube Miloša, potvrđuje se da su svi antifašisti iz Sarajeva /oko 460/, koji su u aprilu 1945. godine upućeni u Jasenovac, nastradali tako što su otišli direktno u Gradinu na likvidaciju.

Nisu uopšte došli u logor Jasenovac. Prema izjavi LJube Miloša i ostalih optuženih jasenovačkih koljača, niko se iz ove grupe nije spasio".

Brza likvidacija je izvršena zbog toga što su se ustaše spremale za povlačenje i nastojale da unište što više tragova svojih zločina.

I tu svaka sumnja prestaje - sve nevjerice, strahovanja, nadanja prisutna decenijama raspršene su u nekoliko rečenica.

Posljednji transport iz Sarajeva, kojim su ustaše odvele 460 pripadnika pokreta otpora i sasvim običnih građana koje su kupili na ulici, završio je put u Donjoj Gradini.

Imena pobijenih nalaze se na spisku u Muzeju Jasenovac, kao i na spomeniku postavljenom u nekadašnjoj Ložioni u Sarajevu, te na spomeniku na Vracama u tom gradu.

Spomen-područje Jasenovac sa Memorijalnim muzejom osnovano je 1968. godine, a na zvaničnoj stranici piše:

"Koncentracioni logor Jasenovac bio je mjesto zatočenja, prisilnog rada i likvidacija, u prvom redu srpskog pravoslavnog stanovništva, koje je u cilju stvaranja čistog etničkog teritorija, trebalo potpuno iskorijeniti s područja Nezavisne Države Hrvatske, kao i Jevreje i Rome, s rasnim zakonima diskriminirano stanovništvo".

U Logoru su, kako navode iz Spomen-područja, stradali i Hrvati - komunisti i antifašisti, pripadnici Narodnooslobodilačke borbe, kao i članovi njihovih porodica i drugih protivnika ustaškog režima.